Ko je okahario tvoje oči.. ?

J

Zavrti me svom snagom u galabiju

Zamotaj me, sakrij od svijeta

Ne daj da petljam si korake..

Imam te.. i samo sam sretna.

Monolog.
Vrišteći u sebi.
Dugo sam sricala ono što nisam izrekla.

Dijalog.
Ne vodeći nikuda, no u ožiljke.
Predugo traje ovaj vrtlog.
Predugo odustajem.


..a još nisam.

Nesrićo..

Gdje te džade vode

da u halvate moje ni harfa ne puštaš..

Ni nijema harfa na hartiji..

da znadem u čiji dlan pogled sneni zaklanjaš..

Reci da smirujem ime tvoje što u venama vrišti

I ne zazire zbog oblaka što pod dva neba se spustiše..

Nanesoše mi kišu na okna..

Na pokorne opne džanna

Na dan, noć..sumrak..

Na dlanu ime ne suši se..

Reci pod kojim strahom strast sakrivaš

Gdje nefs topiš u memljivi katran što ne mriše..

Na ulicama dva neupoznata svijeta

Što se sretoše u lavi neizrečenih misli

U haosu ideja i želji što ne miruje..

U zijaretu hajr osmijeha

Gdje mir sve što čini.. je da..

ne miruje..

U ljubavnu pjesmu me stavi

Napiši jedan osmijeh ispod pokrivača,

Hihotan, nevin i nemiran..

Napiši koliko žedno, željno boluješ

Strahotom želja podno istine

Glad nek ti budu bedra mehka

Ko mastilom, dodirom tvojim..

Ovjekovječena hartija..

Sve u ljubavnu pjesmu napiši..

U ljubavnu pjesmu ostavi sve

Kada vrijeme odnese momente

Da sjetiš me

Na djevojčicu i dječaka

U šumi obljubljenih noći

I tmine koja akorde niže

I miriše..

U ljubavnu pjesmu me stavi..

U ime kletve preživjele..

Ja ne znam više ko si ti..

Ni osmijeh tvoj šta znači..

Podsmijeh, ili dobročinstvo u zametku..

Ja više ne znam ko si djevojčice

Gromoglasnog smijeha iz djetinjstva

I nespretnog šarma ispod plavog okeana pogleda

Gdje mirno šumiše sve tvoje umilne nakane..

.. a do kosti volim te..

Neka odraste želja moja da spoznam meleka

S ramena što ti se otkide u nevrijeme..

Granica pretanka da ne pređem je..

Vremena malo je da smirim se..

Uspaničena, više ne prepoznajem te..

I samo ostaje da pustim drugima

Da mi kažu nešto o tebi..

O tome kako motaš uvojke dok pričaš..

I kako nespretno zarumeniš se

Kada ne snalaziš se..

Ja više ne znam ko si ti

I u čije korito, presušeno..već

Slijevaš nadu i pregršt tajni..

Kome kidaš strahove iz dna kičme

Kad počnu da te bole..

Kome pričaš priče

o majčinstvu nedočekanom

željom svijeta dozivanom..urođenom..

Ja tebe.. više ne poznajem..

A do kosti..volim te..

Mrtav, hladan fazan

Na autoputu 22

Raspamećena sjećanja

I lažna sjeta na kapcima

Lažljiva varka na jeziku

Pomno slušaš me

A, nisi tu

Nije nebo zvjezdano

Kao u svim pjesmama ljubavnim

I nisu ruže pokupile svu draž

No samo boju krvave sujete muške

Kuda ćeš me povesti?

Kako da se prepustim?

Stranputica

Sa stotinu lica

Kojim dijelom oka da pogledam?

Kroz koji veo

da varam um da si se promijenio

od vremena kada bili smo djeca

ostavljeni da čine šta im je volja

Odakle ti pravo da učiš me

Kako zavezati vezice na cipeli

Da učiš me kako preživjeti noć

Mrtav, hladan fazan

I raspamećena sjećanja

Do pola ispijena čaša vina

Pijano stado, povorka samoljubljenih

Narcis na narcis, krcati tor

Ne voliš me kad Vidim jako dobro

Ne govori mi to.

Šuti..

i dalje šuti i ne miče oblake što talasaše se

Augustovski tango negdašnji

Osmijeh na usnama dječaka

Nestao

Stavi barikade

Nek ne mogu kročit ponovo u avliju tvoju

Gužvaš namjeru

Dobru i lošu

Pjesmu u začetku

Kaldrma suha, presuha

Poslije stotinu snjegova

Ne nosi tajnu

Nikome više

Ljepši si izdaleka,

O Sarajevo grade

Gutajući vrijeme

Bez imalo stida

Đela, mashaAllah..

Ne vire mi perčini pod mahramom mili

No svijem kose u dočekane orosile zore

Nit koraci tvoji niz sokak čuju se više..

Ni niz hodnik..

Ni zima više..

zima nije..

Ne okabuliše nas vas svijeta kadije

Nit ona ciganka što se onako smije

Ne prostriješe jengije

Abaijje duž avlije

Da svate kite nam

Djeca iz mahale..

Jazma moja jazuk je..

Od nje insan nit koristi

Nit ludosti..

Samo reci šta mi je

Da mi dlan svaki put zadrhti

Nasred jazije..

Tebe se voljeti može samo tako

Mrzim ti manu svaku

više no što i zamisliti možeš.

Mrzim te mržnjom ljubavi.

Mrzim te čeznutljivo i glasno.

..a fališ sasvim tiho, ali jasno..

Mrzim ti glas,mrzim uspomene

Mrzim onu crvenu ružu po ružu..

Laticu po laticu.. kidam zubima

I vrisnem ti ime, a znam da daleko si

Sasvim daleko..

Zaboravljeni, surovi obrisu ljubavi

Ti savršeno nesavršeni..

..samo moje mašte plod.

Mrzim, a volim do kosti

svaki dah tvoj.

Pismo

Prošlo je Vrijeme da se igramo Života
kao dvoje evlada na klupi
u ručicama s nespretnim buketom ukradenih ruža..
Uozbilji se i koračaj da te čujem.. ponosito i gordo.

Sve što smo postigli, dah po dah neprimjetno kradući,
ne znači da ukrali smo tuđu nafaku da isto to učini..
Nafaku ne možeš ukrasti..
Sudbini ne možeš pobjeći,
osim..

..osim ako katili pokušaju da kroje je po svome..
     a ja.. neću im to dozvoliti..

Daj mi dlan.
Slobodno.

Smiri me..
Povešću te na vrtoglavi ples života.
Nije sramota Voljeti.
Nije sloboda šutjeti kada vrištao bi.
Udahni duboko i pusti avaz da nebo se prolomi.

Ti znaš..
Za tebe, uvijek sam tu.

Retrospektivno gledajući uspjela sam postići ono što sam naumila..
 i kako se blog , koji je nekada ranije sastojao iz po jedne pjesme dnevno,
pisane autobiografski, ili inspirisano drugima.. ili dosadom.. ko ce znati, pretvara u blog TISINE.

Mogao bi to biti dobar znak.

Bar se nadam.. jos ako ne odlucim da pisem o onome bas o cemu se ne smije.
O onome od cega svako od nas zazire.
O sebi onako kako sami sebe vidimo, kad nema nikoga okolo.. i kad znamo koliko bolje mozemo, a nismo.. Koliko trebamo, a nismo, koliko moramo a nemamo volju, koliko grijesimo i ne primjetimo, koliko grijesimo, a ne osjecamo da jesmo pogrijesili..

Koliko smo se nekada ogrijesili, a ni ne osvrnuli..

Poceti o tome pisati..

Hocu, ali moram poceti davati ogledala, gratis..

Ja sam sebi nabavila veliko i vidim se sasvim dovoljno da shvatim
da treba hrabrosti samog sebe pogledati i sam sa sobom popricati, a ne spustiti pogled kad se zjenice rasire i upru prijeteci pogled jedna u drugu...

Svezale se usne, prostrle jedna preko druge i miruju..

Lete ruke u okrilje tudje.. ne smiruju..

Ja nisam TA.

Zaboravi da postojim..

Sjeti se da pripadam.

Kako god, pripadam.

Sve u svemu..

Mirišel' mi avlija..ko nekad ne pitaj me..

Ne pitaj me što ne klobuča vir rijeke u kojoj me zadojiše kad zagazim duboko..

jer iz blata ne izlazim zadugo..Nit jel se ovi jauci ,od nemoći,  bolom mogu zvati..

I ne pitaj me što samo šutim , ko da mi se glas pocijepao od muhabeta dušama uskim..

Il' inadom što tjeram od sebe sve što vole me..a nefs išće što mu halal nije..

Ni ti mi halal nisi..

Znaš li..

Srce ne zna kud će..šta će..  a.. iz prstiju mojih vatra plane kad me dotakneš..

ne bukne da ugrije, udomi, već da prži te..

Iz ustiju mojih, kad se šapat otisne..ne doziva te, nego kroz zube samo proklinje..

ono što već znaš da prokleto je..

Znaš li da bih pola dunjaluka dala da se tvojom ne nazvah nikada..da me drugi tvojom ne zovu i ne zvaše.. da vratim vrijeme i da ti se nasmijem samo, kada krenuh Pravo..

Znaš li da mi je svaki dah protraćen bio..i svaki uzdah samo ludo srce što samo sebe laže..

Ne voljeh nikad , sem jednog i jednom.

Ne voljeh nikog nikada..osim tada.

Ne voljeh nijednih osim njegovih dlanova, njegova pogleda..

Lažljiva sam, varljiva..i bijesna, jer noć je tijesna za kajanja..

Noć je kratka za nadanja, jer znam da kad svane moći neću nasmijana ustati

znajući da bio si greška u ludosti..

Greška u koracima, slijepa ulica može postati..

a ne samo ponovljeni ples..

ti, koji i ne slutiš..

lažno voljeni.

..ne smijem pustiti prste da pisu sta srce i dusa kazuje..

..usne moje skupljene...

ruke sklopljene..

neka svjedoce..
neka kazu  ti sve

..i opet kaldrma..neravna i istrosena...
opet mi podnosi korake..
samo laksi su sad..nego ikad prije
jer ono sto donose samo odraz je..

.. lahki odraz moj..
  kada osjecam da opet
    uskoro putujem...

.

U'll never make me stay, so take ur weight off of me!

1.Očajnički me drži uz sebe, pokušavajući me savladati, smiriti, a ja divljam i opirem se ne znajući tačno gdje idem.. Voli me snagom kojom majka voli dijete kada tek iz utrobe izađe, a već joj dobro poznato biće..

Ima pogled djeteta, uplašenog djeteta.. zaboga.. šta dalje..    Volim ga..

2.Spontano i sasvim sigurno kroči da me umiri, ali zna da ću otići i miri se s tim sve dok ne dođem ponovo sasvim umilna i krhka, lažno obljubljena njegovim isklesanim usnama od pravilnoga govora i manira jednog starog ispraksanog vuka kome je naizgled ranjiva srna poremetila nakane.. Potpuno poremetila sve i ne kaje se.

3.On prilazi polahko, uzdržano i priznaje da nekada i nedostajem.. Nježno prevrne usne na drugu stranu kada stidi se i neće mi nikada u lice reći da želi me kraj sebe..

Neće nikada priznati da možda drugačija sam nego ostale što su se oko njega smotale..

A koje ne primjećuje..

4.Njemu je sasvim svejedno da li će me imati, ili ne..Problem je samo što sebe ne poznaje više bez mene. Njegov ponos je nevidjiv i nedjeljiv..

On ne vidi stvarnost.On je dijete u sasvim drugoj perspektivi i od iluzije živi..

U kajanju što je ikada dotaknuo mi dlan.. Otrovan.. Sav od smole, a trnjem obmotan..

On traži način da me smiri.. a ja odlazim.. Ja davno sam otišla..

                                       Ja gospođica mjesec i ničija nevista..

Svjesno

Ja sam svjesno neizvjesna

i neizvjesnost me drzi ukopanu u mjestu

dok tijelom daleko putujem

Uzimam sto ne zelim, ostavljam sto zelim

Gutam vodu,borim se,

umjesto da jednostavno plivam..

Bez imalo stida

Preko ograda normalnoga

Preskacem kao vragolasto dijete

Na kisi bez kabanice

I niotkoga ne sakrivam lice

Ja sam svjesno neizvjesna

I ne pisem vise za tebe

Pjesme ljubavne

http://www.lidamalicbegovic.com/web/


u pripremi.. sta li vec :)

Ja cu ostati ona koja ce najboljeznati citati prazninu sa usana tvojih..

I niciji sapat , ni vrisak mome slican biti nece..

Niciji osmijeh vise ni smetati ti nece..

Volim te koliko se jako voljeti moze, a odlazim i ostavljam samo rez..

Ne vjeruj kad kaze ti neka silueta zene.. Volim te..

To samo rijeci su koje popunjavaju momente..

Tvoje, moje..

Tvoje, njene

Moje, njegove..

Nisam trazila nista osim postovanja.. dzanum..

Boli, proci ce..

Budi mi sretan, negdje, s nekim..

Ja sebe znam.

Jazuk sto ti nisi znao da me upoznas.. za ovoliko vremena..

....

Kad lejla abaijju raskosnu razastre svoju

i srebreno-crne niti svilene baci na crnicu

niz mokre drumove suza kad neba teci stane..

kad sahat u mrak protegne se i usnije

pa mi trag utopi se u stopama tudjim

ne razastiri na dzamovima zalud zastore

kad zacujes naizgled poznate korake..

Nisam ja..

Nisam..

To samo borba sejtana je podno avlije hize tvoje

i oci moje, sto kad sklopis svoje..

ne daju ti da zaspis..

sto ne daju ti da shvatis..

da nema me..

Maj,

cvjetam,

...a kisa sapire ulice...

Kao tvoj lik..

Tvoje lice..

..i noc opet se smije ovoj neukoj tisini sto pokriva usnule duse
koje otkrise mi beskraj grada u nevakat gdje cekah te..

Ne volim te vise kako voljeh te.. osjecam..
i podnijela bih svasta..

vjerovatno svasta bih podnijela
samo da mirna sam..

.

Azzurro

Tajna samozatajne, tajanstvene si..

Koja uporno presijeca nit sto jos drzi nas..

A nit na oci zdrave u konopac pretvara se..

Zlatnim dlanovima tvojim izvezena..

Tajna samozatajne si..

koja prelazeci bosa

na drugu obalu precijeca vir

sto u naletu smijer gubi..luta..

udara u kamenje usput..

..a vir svaki.. svoj prolaz nadje..

pa kroz kamen ako treba..

kroz kamen ce...nizvodno

tokom svojim...

..kao i ti do mene...

Gdje god bjezim..

Stignes me...

Kako da ne volim te

Kad pogled tvoj, nad bicem mojim bdije..

 kao nebo iznad mene sto silno rastjerava oblake..

..samo da razvedri se..

Tišina

Uzimam praške pepela sa stola i mažem ih ispod očiju..

tamo gdje je nekada bila vedrina

i gdje počivaše nedoživljeni dani..

Gledam ti oči

Nema te..

Rutina..

Navika..

Šta je već..

Lijepa je i praznina kad nema ničega..
Barem za sebe imam prostora..

.




Sve sto rekoh, znaj da istina je..

Moje usne vise nisu za harcenje rijeci
 djecacima ociju bistrih
sto ne vidjese svijeta, sto ne docekase ljeta
da se bore po licu nizati stanu od ljepote Bosne moje..
od kahara njena, od mirisa njena..
od njenoga Vjetra sto je nosa na sve strane..
i nikada ne staje..
Sto ne ucinise nista sto po Naredbi nije..
Moje ruke za dlanova njihovih nisu
ni za pozdrav, ni za naklon
cista sredina, ima vec godina..
kako nista od toga me ne zanima..

Sve sto rekoh znaj da istina je..

Cekam te..
Cekam da rasanis se i da obgrlis dio tereta..
meni prilicno sveta.. da vidim jesi li ti
od prethodnih jaci.. hrabriji..
Nisam ja za djecaka vise..
Nisam ja za slijepca ociju zdravih
jer nemam snage da se sama od hajki branim
Nemam snage,
 ili nemam vise cime da opravdam rime
koje me dizu iz melanholije ciste
kao kada abdesnom vodom
hitro umijem lice..

Sve sto ikad rekoh ti..
Wallahi...samo istina je..
a vrijeme me nosi dok uporno ga prosim
da postane mi kolijevka, kad se skrivam od svijeta..
da budem ispred  svih dusa prljavih..
Ispred u miru, nemiru i snu..
tamo negdje gdje gradimo Nas..
Tamo negdje kamo krocimo polahko..
tamo gdje ti ime izgovaram na sav glas..

.


On ce me pogledati...


On ce me pogledati.. i opet ce nestati straha za sutra..
Opet vratit ce se osmijeh , onaj koji mi je mamio na lice..

On ce me pogledati i opet u njemu cu vidjeti djecaka..
i milion slika u glavi.. O da li je bas on bio pravi..?

On ce me pogledati i samo trnci niz tijelo previse smjelo..
a ja cu divljati jer ne znam put , kako smiriti drhtaje..
kad osjecam da ovaj put..ne razumijemo se kao i prije
i sve ...ama bas sve sad nam je uzalud..

.


..a o meni znao si sto Meleki znase i Svevisnji..
i iz ustiju mojih bjese istina samo..
i naizgled kao da hiljadu godina se znamo..
pa sto laz onda da iz ustiju tvojih
da tece neprestano tako lahko..
..da sada ni glas ti ne podnosim cuti..
da siluetu ti na ulici ne volim vidjeti..
 
Dok krocim daleko
svjesno, savjesno..
osjecam se odlicno..

Odlazim polahko..


jeftinu ljubav ne vrijedi ni platiti..

Kao juce..

Paucina na bedrima

Kopriva na usnama

Usijana ziska u ocima

Grijesne misli pod jastukom

sklupcane cekaju da zaspim

Strpljenje na skupljenim dlanovima

Izgubljeno tlo pod nogama..

Ja kao ja..

Nocas mirna sam sasvim..

.

Hamza

O ljubavi,

 neljubljeno celo mehko moje..

Nezaceto zeljeno zeljno

i zudnjom silnom dozivano..

Sudbina nije da budes jos..

Iz grijeha poteci neces..

ni iz trbuha sto smiraja nema..

Ni od sjemena sto slucajno se ote

u hiru da otme mi miris slobode..

O voljeni,

 ljubljeni dlanovi mehki..

zaplakati ces u narucju mome

pod nekim drugim nebom..

u nekom drugom halu..

U nekoj oazi mojoj

ljubicu ti mehke ocne

 kapke dok spavas..

i saputati najljepsu

uspavanku na Dunja..